Legenda o Veroniki Desiničkoj

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, po koji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke nekad lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno, gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku te se suprotstavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama; jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici obavili svoj pir.

Nažalost, medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržao u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga želio niti pogledati, već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8x8 metara, a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozor odmah, pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi.

Nažalost, kada su Fridriha pustili van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski Fridrihov stol bio je psihički i fizički nesposoban za život te ga povijest više i ne spominje, Veronika također nije imala sreće Hermanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada. Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je coprnica koje je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i predvečer drugog dana suci izjaviše: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvijetli bane! Ljubav nije nikad bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao presvijetli bane završen.

Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo ni zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave: Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše te na sredinu Dvora iznesu poveću kacu (drveni sud) u koju nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaju dok se posljednji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule s ulaznim dijelom.

Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našli smo jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne možemo ni tvrditi ni negirati, već samo reći: Veroniki Desinićkoj neka je vječni mir i pokoj!

U kolovozu 1993. g.
Prof. Josip Štimac